Nema Krupljanina a ni građanina susjednih općina i gradova u Krajini koji nisu čuli za Zuhrabovu bozu koju je još davne 1918. godine u središtu Bosanske Krupe u svojoj slastičarnici „Manon“ započeo proizvoditi Zuhrab Ibrahimović, u to vrijeme vrhunski slastičar. Od tad pa do danas, Krupljani i putnici namjernici koji dolaze u ovu čaršiju, stotinu i jednu godinu s užitkom piju brozu i tako čuvaju sjećanje na svoga Zuhraba. A, sjećanje na njega čuva i njegova snaha Halida Ibrahimović koja i danas spravlja bozu i njeguje stogodišnju tradiciju.

Tražena boza

Halidinog svekra Zuhraba su kada je imao tri godine prenijeli iz Albanije u Prizren na Kosovu gdje je odrastao kao dijete bez roditelja. Potom je stigao u Sarajevo u kojem je naučio slastičarski zanat i davne 1918. godine došao u Bosansku Krupu.
– Nakon dvije godine se oženio Halidinom svekrvom Đulom s kojom je stekao jedanaestero djece. Poslije Drugoga svjetskog rata, preživjelo je petero. Zuhrab je bio dugogodišnji igrač nekadašnjeg NK „Meteor“ koji je igrao sa Ivicom Maslaćem, Mujom Beširevićem, Hasom Alidžanovićem, Lazom Smiljanićem te braćom Vojom i Borom Zeljkovićem. Kad je formiran NK „Bratstvo“ bio je i sudija i trener a pred kraj života postao je počasni član „Bratstva“. Znao je sjesti, ogrnuti se dekom i gledati utakmicu, kaže Halida. Dodaje kako bozu nisu prestali proizvoditi ni u ratu. Slastičarna „Manon“ kojoj je dao ime po najljepšoj i najpoznatijoj ženi svijeta, francuskinji Manon Lescaut, o kojoj je pročitao istoimeni roman, bila je nadaleko poznata a i danas je brojnim starijim Krupljanima koji žive daleko od svoga zavičaja.

– Potom sam svojoj kćerki dala ime Manona. Sa svojim svekrom sam uz bozu pravila i poznatu baklavu i hurmašice, te sladoled. Slastičarnica je radila sve do ratne 1992. a jedno vrijeme i poslije rata. Ja sam samo zadržala bozu. Moji kupci su naši građani među kojima i oni koji žive u bosanskohercegovačkim gradovima i susjednim državama. Tako moju bozu odnesu i u Mostar, Tešanj, Teslić, Doboj, Brčko Distrikt, ali i u Zagreb, Split, Rijeku, Novi Sad, Futog, u Austriju, svugdje gdje žive naši Krupljani. Napravim trideset-četrdeset litara i to obično prodam za tri do četiri dana. Plasiram je u čašama od dva decilitra i u bocama od jednu i po litru. Jedna čaša boze košta jednu a boca četiri marke i građani je rado konzumiraju, kaže Halida.

Sačuvati zanat

S obzirom da je penzionerka, Halida je ovu djelatnost na period od maja do septembra registrirala kao dopunsku i dobila podršku Obrtničke komore Unsko-sanskog kantona kojoj je cilj očuvati proizvodnju boze kao starog zanata koji izumire a u Krajini ga niko nije zadržao stotinu godina, naglašava Halida uz opasku kako bozu proizvode i u Bihaću ali tradicija nije stogodišnja.

– Ja sama pravim bozu pedeset godina, kaže Halida i dodaje kako kao dodatna djelatnost penzionera Obrtničkoj komori plaća članarinu i niži iznos poreza jer radi samo četiri mjeseca. -Poslije mene, proizvodnju boze ostavljam u amanet svojoj kćerki Manoni koja zna sve ovo raditi što i ja, veli Halida.

Organski napitak

Boza je organski napitak koji se spravlja od žitarica, kukuruza, pšenice i ostalih sastojaka. Kukuruz i šećer su glavni i obavezni sastojci. Kukuruz mora biti sitni žutac, drugi ne može. Obogaćena je vitaminom B. Boza ima vrenje kao i pivo. Rok trajnosti boze je osam dana. Ne može se flaširati i prodavati u trgovinama, ili plasirati na tržište.

//Samir Tulic