Prema dokumentaciji u koju se tek kasnije imalo uvida, u planovima srpskog agresora bilo je predvidjeno da se te 1992-e godine prvo napadne Krajina, odnosno Bos.Krupa i Otoka o čemu je na godišnjici osnivanja Patriotske lige u Bosanskoj Krupi govorio Avdo Hebib,tadašnji ministar unutarnjih poslova BiH. Razlog, kako je kazao Hebib leži u činjenici da se Bosna u ovom dijelu uvijek branila srcem, moralom, čestitošću i hrabrošću Krajišnika,a ako slomiš najjači moralni bastion sve ostalo će ići lakše….Mislili su…

Ali krenimo redom….

Bosanska Krupa je uvijek bila sredina u kojoj su svi bili dobro došli, sredina u kojoj se lijepo živjelo, u kojoj se stvaralo, radilo i gradilo i iz koje se nije odlazilo.Živjelo je zajedno 58 320 stanovnika od kojih je prema popisu iz 1991.godine bilo 43104 Bošnjaka ili 73,91%,Srba 13 841 ili 23,73 %, Hrvata 139 ili 0,24 % i ostalih 1236 ili 2,12%.

Medjutim, već 1991 godine,kada je JNA izvršila agresiju na Sloveniju tada je gotovo sigurno bilo da se Bosni i Hercegovini sprema stradanje naroda kakvo na tlu Evrope nije zapamćeno od Drugog svjetskog rata.

Stoljećima su se na ovim prostorima crtale karte BiH.Tako je karta srpskog agresora uz pomoć JNA iscrtana i za Bosansku Krupu. Granica je bila rijeka Una.

20.april….

Ponedjeljak, pijačni dan, zapisao je general Fadil Hasanagić u svojoj knjizi „Put do povratka“.Prividan mir,a svi slute rat. Svi u Bosanskoj Krupi idu na posao, a u srcu nose tešku slutnju dogadjaja koji će se desiti narednih dana. Nešto djece je došlo u svoje školske klupe, ali im je ubrzo rečeno da nastave neće biti i da će biti obaviješteni kada će se nastaviti. Na pijaci u Bosanskoj Krupi mnogo svijeta. Kupuje se, ali pretežno krave, konji, ovce i koze. Većinom srpsko stanovništvo kupuje….mirisalo je na nekakav belaj – kazaće kasnije svjedoci….

Jutro 21.april….

Na ulicama Bosanske Krupe nema ranoranioca, poluprazni autobusi, mnoge prodavnice zatvorene…

Dom zdravlja Bos.Krupa -13,00 sati. Naoružani pripadnici TO opkoljavaju bolnicu i sprečavaju odlazak kamiona natovarenih opremom, lijekovima i sanitetskim materijalom. Nakon negodovanja zdravstveni radnici srpske nacionalnosti napuštaju kamione i odlaze.Teritorijalna odbrana izvlači neophodnu medicinsku opremu, ali tako nije bilo npr. sa radio-stanicom i mnogim drugim preduzećima i ustanovama.Čak štaviše neorganizovan narod za bijeg nije uspio iznijeti iz svojih kuća , ne samo stvari, već pojedini ni živu glavu. A onda je u 17,50 počeo žestok napad…zvuci odjekuju u ušima i dan danas svima onima koji su tog trenutka bili u gradu, Krčani, Tećiji, Hodžincu….pa i prva detonacija ispaljena sa brda Alen.

Prva žrtva je pala…26-ogodišnji taksista Irfan Kadić ubijen je nadomak svoje kuće. Potom vijesti o ranjenim i poginulim se nižu…Procjene su da je oko hiljadu muslimana ostalo u gradu,onih koji nisu mogli ili nisu htjeli izići…Oni koji nisu likvidirani odvedeni su prema S.Mostu, Prijedoru, Banja Luci, B.Petrovcu…Stižu vijesti o zarobljenicima i torturama u tadašnjoj školi Petar Kočić,Jasenici…Srpska akademija nauka izradila je plan zacrtan svojim memorandumom.Desna obala je bila očišćena-etnički,riječi čije značenje ćemo upoznavati tek u godinama koje su od tog trenutka bile pred nama….

Pružanje otpora….

Patriotska liga je pružala otpor,zadržavala agresora kako bi se narod mogao izvući na lijevu obalu Une. U prva dva dana agresije na Bos.Krupu živote je izgubilo 11 pripadnika Patriotske lige.

Nakon povlačenja nesrpskog stanovništva na lijevu obalu Une i rušenja željeznog mosta, krenula su paljenja…Pazadžik,Ustikolina,Sokak,Zanatski centar,Mahala….

U izvlačenju stanovništva kao ispomoć priskočili su pripadnici TO iz Bužima,Cazina, V.Kladuše. Polako,ali sigurno taj protjerani narod zajedno sa stanovništvom slobodne teritorije tadašnjeg bihaćkog okruga krenuće u organizovano pružanje otpora.Cilj je bio samo jedan spas golog života.U Hrvatskoj su bitke već uveliko vodjene ,formirana tzv. srpska autonomna oblast Krajina u Hrvatskoj sprečavala je ovom dijelu BiH alternativni prolaz…Doživjeli smo sudbinu Šekspirovog Hamleta: Biti ili ne biti !

Egzodus stanovništva…

Preko mosta ili ladjama narod ,ko je mogao i htio prelazio je na lijevu obalu Une.Pod snajperskom i artiljerijskom vatrom egzodus naroda je trajao danima.Ljusina,Pištaline,Jezerski,Mahmić selo, Stijena, Cazin… kolona traktora, kamiona, auta, pješice. U rukama zavežljaji, mali, jer smo se svi nadali da je to samo par dana.Brzo ćemo se mi vratiti kući….

U medjuvremenu počeli su pregovori o izvlačenju oko 4500 Bošnjaka iz sela Veliki i Mali Badić, Ostružnica,Muislimanska Jasenica, Dubovik, Arapuša, itd..

Narod slobodne teritorije bihaćkog džepa od općina Cazin, Bužim , V.Kladuše organizovao je pomoć i podršku izbjeglom stanovništvu.Jedni su radili na prihvatu izbjeglica,drugi su prikupljali odjeću i obuću, treći hranu i lijekove.Mjesne zajednice ovih općina su bile izuzetno organizovane i treba naglasiti da su te porodice u svojim domovima , posebno prvih dana primali i po 50-ero žena i djece i sa njima dijelili što su imali. Crveni križ Cazina je oformio brojne komisije koje su tražile smještaj ,prikupljale potrebne stvari, ali vršile i popis, jer se dešavalo da jedan član porodice ne zna za drugog.Tu su se i porodice uvezivale.

Narod je bio izbjeglički,a i njegova brigada tada 111. BKpbr koja je i zvanično formirana 1.septembra 1992.godine, praktično na ledini. Otpor je organizovan, na žalost ne bez žrtava. U tri i po godine agresije na Bosansku Krupu poginula su 503 pripadnika 511.Sbbr,Krupljana uopšteno i više, jer su se neki borci nalazili u brojnim jedinicama tadašnjih brigada 5.Korpusa, ranjenih i onih koji će kasnije umrijeti od posljedice ranjavanja broja nemamo.Razorene i raseljene porodice. Uspjeli smo, zahvaljujući odlučnosti i kako je Avdo Hebib s početka ove priče rekao čestitošću, moralnošću i hrabrošću Krajišnika odbraniti narod,odbraniti kućni prag ,jer u Bosansku Krupu smo se vratili. Na žalost kao što je poznato ne svi, a medju njima u nijemom stroju na Šehitlucima Soline u Jezerskom i komandant 511. Sbbr Mirsad Crnkić. Jedan komandant započeo,drugi završio vojnički zadatak, jer borci i starješine 511. Sbbr i danas pamte riječi, tada komandanta Mirsada Crnkić : Hoćemo li preko Une,hoćemo li u Bosansku Krupu?

Odgovor je bio samo jedan…

//Preuzeto sa RadioBK.ba